50 GODINA ZAVARIVAČKE TRADICIJE ZA BUDUĆNOST
Obilježavanjem 50.-e obljetnice djelovanja Društva za tehniku zavarivanja, Slavonski Brod, pri industriji “Đuro Đaković”, mnogi članovi Društva za tehniku zavarivanja obilježavaju svoj radni vijek. Ta daleka 1955. godina, kada je utemeljeno naše Društvo za tehniku zavarivanja, bila je za mnoge od nas i godina ulaska u pogone “ĐĐ”. Bio je to prvi susret s bljeskom električnog luka, koji se mješao s bukom još znatno zastupljenih tehnologija spajanja elemenata zakivanjem i stezanjem vijcima.
Bilo je to doba dječaštva zavarivačke tehnike. Oko 2500 radnika u nekoliko pogona tadašnje tvornice, biroima i uredima, još su obnavljali ratom razrušenu zemlju, ali i gradili nove vagone i čelične konstrukcije. Teške korake uvođenja kvalitetnog zavarivanja vodili su uglavnom majstori bravari koji su uz lemljenje plamenom počinjali i zavarivanje. Našlo se tu i agregata “Elin” kojima su se još 1938. ručno elektrolučno zavarivali elementi zagrebačkog željezničkog mosta. Tu su bile i elektrode “Bohler” kao i 1936. nabavljeni rendgen “Seifert”. Pričale su se i bajkovite priče o predratnim danima gradnje mosta, kao i poratnom (mučnom) zavarivanju golom elektrodom. Tako je i jedan od “priznatih majstorčina” tvornice šinskih vozila, Štefo Horvatić, pričao o inženjeru Dragecu, stipendistu koji je 1938/1939 stalno nešto čačkao i paluckao elektrode po kutevima radionice. Naravno, radnici su pomalo gunđali zbog zabljeskivanja, ali šef Beoc je govorio da ga se ne dira jer ga štite “badže” Čerevkov i Valujev. I tako nakon desetak godina taj inženjer Dragec, zajedno s prof. Artemijem Šahnazarovim, osniva katedru za zavarivanje na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, postavši profesor Drago Kunstelj. Ubrzo, 1953. godine osniva i Društvo za tehniku zavarivanja Hrvatske. Industrija “ĐĐ” kao suosnivač DTZ-a Hrvatske, 1955. godine osniva svoj DTZ. Prvi članovi i osnivači bili su diplomirani inženjeri Teofim Čerevnkov i Boris Valujev, majstor Josip Milković, a spominju se i dipl. ing. Mihajlo Banjanac, dipl. ing. Božo Abramović, te kao potpora već spomenuti profesori Artemije i Drago, kao drugi.
DTZ, Slavonski Brod, je djelomično nastalo iz već uhodanog Društva inženjera i tehničara Slavonski Brod, pa je u početku okupljao i zainteresiraneiz drugih poduzeća u Slav. Brodu, pa i iz Rafinerije nafte Bosanski Brod (zato se u početku i isticalo ime “DTZ Slavonski Brod”). Industrija “Đuro Đaković” je brzo usvajala sve naprednije postupke tehnike zavarivanja. Trebalo je sve više zavarivača. Osniva se tzv. “Klinika za zavarivanje Đuro Đaković” kao samostalni odjel centra za izobrazbu “Đuro Đaković”, koja organizira tečajeve za izobrazbu zavarivača. Osnivači su, uz rukovodnu strukturu i patronat direktora (Kreuh, Klokočovnik i dr.) bili dipl. ing. Mihajlo Banjanac i majstor-instruktor Jozo Milković. Odmah su se uklopili majstor Jozo Zavalić, tehničar Ivica Vrpoljac, a zatim i Marijan Safundžić, no tu je i stipendist-inženjer Zvonko Lukačević kojeh se odmah šalje na specijalizaciju u čuvenu L’Ecole de Soudage Paris (školu zavarivanja za specijalizante), koji je donio mnoge novine u rad i izobrazbu.
Ubrzo su stari i novi zavarivači “kursisti” iz “Klinike” počeli potiskivati dotad vodeće “nitere”, “kimplere”, “šlajfere”, montere i “majstorčine” pa tako postupno nestaje zakivanje, a i dobar dio vijčanih spojeva iz proizvoda “Đure Đakovića”.
Bile su to godine prvih domaćih obloženih elektroda iz Jesenica i Zagreba. Isto tako “Elka”, “Iskra”, “Rade Končar” pa i neki drugi, izbacuju na tržište prve domaće trafoe za zavarivanje, a potom i ispravljače. Ipka, okosnicu su još dugo činili rotacijski agregati “Elin” i “Siemens”.
Pojava rendgen filmova “EFKA”, rendgen uređaja “Drava” i prvih kobalt bombi iz “Energoinvesta” doprinijeli su olakšavanju i poboljšanju kontrole kvalitete zavarenih spojeva. Kontrolni uređaji ultrazvukom, penetranti i magneti za kontrolu nabavljeni su u inozemstvu. Mehanički i kemijsko laboratoriji za kontrolu materijala i zavara su u to doba (1955-1960) bili dosta dobro opremljeni. DTZ Slavonski Brod bio je organizator brojnih predavanja, ali i poticalo prekvalifikacija raznih stručnja u zavarivače. Tako je do 1960. god. izašlo već nekoliko desetaka elektro i plinskih zavarivača koji su prije bili bravari, zidari, brijači, pa i direktori propalih seljačkih radnih zadruga. Bili su to odlični “Đurini švajseri” koji su često odlazili na montažna radilišta i pridonosili slavu “ĐĐ”, ali uz kvalitetu rada bili su zapaženi i kao meka za cure i gostioničare jer su “udarničkim radom” dobro zarađivali. Bilo je to doba romantike…
1-DOĐE DOBA “UDARNICI; UOZBILJITE SE! “
Može se reći da je 1960.-tih godina “ĐĐ” prestao biti tvornica za krpanje, sanacije i remonte, a sve više je isporučivao nove vagone, lokomotive, motorne vlakove, kotlove, kolone, mostove i sl. Veliki dio toga je rađen na osnovi vlastitih projekata. Za izradu sve zahtjevnijih proizvoda trebalo je sve kvalitetnije raditi, ali i nabavljati novu opremu. Ubrzo su se pojavili prvi uređaji za zavarivanje pod zaštitom praška. Bili su to čuveni E.L.I.R.A. uređaji firme “Linde”. Od nadzornih institucija do 1962. godine stalno su prisutni organi Inspekcije parnih kotlova Republike Hrvatske i inspektori brodogradnje “Jugoregistar”, inspektori za čelične konstrukcije, a osobito su bili cijenjeni nadzorni organi tadašnjih Jogoslavenskih željeznica. Povremeno su ovdje boravili i organi stranih željeznica – zemalja u koje smo izvozili vagone; Rusija, Mađarska, Turska.
A onda, 1962. godine, gotovo da je uslijedio pravi udar za kvalitetu izrade, prvenstveno zavarenih objekata, kad je iz Londona stigao Mr. “XY” kao inspektor osiguranja ustanove L’loyds Register Of Shiping. Pozvan je jer je PIPNO “ĐĐ”, odnosno Cjevkara, proizvodila pomoćne brodske motore i dijelove za prekooceanske brodove. Kako bi osigurao te brodove u prekooceanskim brodovima, LR je tražio uvid u izradu i kontrolu proizvoda za brodove. Prošao spomenuti stručnjak i Cjevkaru i Kotlarnicu i Ručnu i laboratorije za kontrolu, pa samo klima glavom i izgovara vrlo razumljivu riječ “no…. no… no…”. Napismeno je dao puno primjedbi, a usmeno reče “Zovite me za dvije godine kad to sredite”. Tada započe naš poznati inat svoje djelovanje. Glavnu riječ u sređivanju radiografske kontrole zavara preuze dipl. fiz. Branka Valić. Kad je već spomenuti gospodin iz LR-a na obnovljeni poziv došao za 6 mjeseci, javno je odao priznanje i Kotlarnici i Ručnoj, ali ga se posebno dojmio rad spomenute gospođice. Tako smo ishodovali klasu LR za proizvodnju dijelova za brodove u međunarodnoj plovidbi. To je doprinijelo i širem poticaju za boljom kvalitetom u cijelom “ĐĐ”, a pogotovo u tehnologiji zavarivanja.
2 – KVANTITET I KVALITET PROIZVODA “ĐĐ” RASTE
60.-e godine izbacuju na vidjelo niz novih zavarivačkih imena iz stare i nove garde. To su Marko Slivar, dipl. ing. Danijel Matić, tehničari Mihajlo (Mićo) Ćurčić, Miro Nikolić, Petar Bojko, Stipa Rosandić, Milan Mesić, Mato Utvić, ali i niz drugih zavarivača šampiona čija su imena već spomenuta ili će se tek spomenuti.
Škola zavarivanja pri institutu “Đuro Đaković” već od 1965. organizira tečajeve zavarivača za potrebe radilišta u Njemačkoj. Započinje profesionalno, stručno i materijalno usavršavanje kako bi se ispunili zahtjevi njemačkog nadzornog organa TUV-a. U tvornicama se javljaju “nove sile” koje usavršavaju tehnologije zavarivanja konstrukcijskih i niskolegiranih čelika. U tom razdoblju posebno se ističe poduzetni Stipo Ivandić, dipl. inženjer, te “matadori” inženjeri Ivan Tekić i Duško Momčilović, a bilo je i drugih poduzetnih pojedinaca.
Odjel tehnologije u Institutu “Đuro Đaković” uz vodstvo dipl. ing. Zvonka Lukačevića, imao je snažan razvoj i zahtjeve u pogledu zavarivanja novih čelika novim dodatnim materijalima i uz primjereno uvođenje novih uređaja. Posebni napori su bili usmjereni na postupke predgrijavanja prije zavarivanja, dogrijavanja i odžarivanja zavarenih spojeva. Vodeću ulogu na tom području je imao svestrani tehničar Antun Kladarić “Šokac” iz Grabarja. On je postavio temelje za mnoge buduće tehničke obrade zavarenih spojeva i zavarenih objekata koje su izvođene i po njegovom odlasku.
Tehnološki odjel Instituta “Đuro Đaković” brzo se ekipirao suradnicima koji su se bavili tehnologijom zavarivanja i postali aktivni članovi društveno – stručne djelatnosti. Vrijedno je spomenuti tu jaku ekipu: dipl. ing. Ilija Lovrić i Dobrivoje Radisavljević, te inženjeri Mato Ivandić, Stjepan Haring, Joža Filipčić i Dušan Novković. Tu je stasao i termičar Dr. prof. Drago Krumes, dipl. ing., a i drugi inženjeri koji su se bavili drugim specijalnostima. Bila je vrlo djelotvorna suradnja s dipl. ing. kemije Anicom Belić, kao i voditeljem ispitivanja zavarenih konstrukcija Brankom Ćosićem, dipl. ing. Radilo se i razvijalo mnogo toga; kuglasti spremnici, rezervoari za plinove, posude za petrokemiju, postupci kontrole sa i bez razaranja, nadzori i ekspertize, sanacije, itd.
3 – A NAŠ DTZ..ŠTO JE RADIO ?
Može se reći da je industrija “ĐĐ” trebala DTZ Slav. Brod, ali DTZ nije mogao opstati bez “ĐĐ”.
Razvoj DTZ tijekom vremena:
Teoretski dio natjecanja
* stasanje kroz Društvo inženjera i tehničara do 1953. godine
* osamostaljenje i utemeljenje 1955. godine
* stručno-društveno djelovanje pod patronatom rukovoditelja i doniranih financija od sindikata “ĐĐ” do 1968. godine
* organizacijsko omasovljenje i širenje nosilaštva organizacije na pregaoce izvan rukovodno-tehničkih struktura, uz iznalaženje oblika samofinancijaranja od 1968-1970 godine
* širenje raznih plodotvornih stalnih aktivnosti s masovnijim učešćem svih profila stručnjaka zavarivačke djelatnosti i stabilizacija uspješnosti od 1970-1980 godine
* traženje i iznalaženje novih oblika organizacije uz značajnije učešće mlađih pregalaca do 1990. godine
* pad aktivnosti uz opće promjene, ali i snalaženje za opstanak pri otežanim uvjetima sve do današnjeg dana
Ovu klasifikaciju razdoblja obilježavaju nosioci organizacije društveno-stručnog rada. U početku 1968. god. snažan polet dali su Stipo Ivandić, Dušan Novković i Pavo Funarić koji su pokrenuli široku aktivnost u omasovljenju DTZ-a s čak 400 upisanih članova svih profila. Članarina se redovito prikupljala, a veliki broj članova pretplatio se i na stručni časopis “Zavarivanje.
Uz pomoć Centra za izobrazbu “Đuro Đaković”, DTZ Slavonski Brod organizirao je vrlo uspješno savjetovanje na temu “Termička obrada zavarenih spojeva” i pobrao odlične kritike od sudionika, kako iz “ĐĐ” tako i iz drugih poduzeća širom države. Financijska dobit je stabilizirala blagajnu DTZ za duži period, a članovi i organizatori su stekli veliko samopouzdanje u organizaciji i prezentiranju svojih stručnih dostignuća. Uz izlaganje vlastitih dostignuća, prikazan je i amaterski 8 mm film o odžarivanju zavara na segmentima kuglastog spremnika za plin (kamera: A.Valičeka, snimatelji: A.Kladarić i D.Novković.)
Doprinos razvoju društveno-stručne djelatnosti su osobito jačali ljudi koji su imali osjećaj za stalnu suradnju i dogovore zbog problematike zavarivanja. Isticali su se inženjeri, tehničari i majstori: Antun Bračun, Stjepan Haring, Dušan Novković, Ruda Prusina, Duško Krajšić, Tomo Bojko, Zvonko Perić, Marijan Safundžić i drugi ranije spomenuti stručnjaci.
Svakako, općem uspjehu je doprinosio blagonakloni odnos stručnjaka i rukovoditelja na raznim razinama, kao što su bili Zvonimir Lukačević, Branko Ljubobratović, Janko Vladić, Ivan Dorić, ali i novinarske sile; Marko Singer i Marija Agičić. Često je u naše programe uskakao i “ljudina” Dinko Perko (natjecanja i izložbe zavarivanja).
Masovan interes i dobra organizacija stvorili su preduvjete za vrlo brojan i kvalitetan odaziv pri održavanju natjecanja u zavarivanju. U radioničkim izlučnim natjecanjima u zavarivanju i natjecanju na razini “ĐĐ”, uvijek smo imali brojnu zastupljenost u svim takmičarskim disciplinama (REL, MAG, TIG i PLIP) sa 150, pa i više zavarivača i preko 70 organizatora, ocjenjivača i sudionika pripreme. Bile su to prave “fešte” društvenosti, stručnosti i razumijevanja naših pregalaca.
DTZ se brinuo i o stalnom sudioništvu naših članova u raznim stručnim manifestacijama u zemlji i inozemstvu; bilo savjetovanjima, posjetima raznim poduzećima, izložbama, kao i godišnjicama, a pogotovo natjecanjima u zavarivanju u regiji, Republici i državi, pa čak i u inozemstvu. Sudjelovali smo u usavršavanju kriterija za ocjenjivanje rada natjecanja i postigli smanjenje utjecaja nebitnih i neobjektivnih kriterija. Ujedno smo nastojali izbjeći “profesionalizaciju” članova natjecateljskih ekipa kako bi uspješni mladi i nezapaženi zavarivači došli do izražaja. To smo postizali kroz široku pripremu i dostupnost materijala za učenje i rad što većem broju sudionika.
4 – PONOVNO NEŠTO O INDUSTRIJI “ĐURO ĐAKOVIĆ”
Godine rada od 1971-1975 bile su godine snažnog razvoja i uspona tehničkih kadrova u “ĐĐ”. Novi generalni direktor “ĐĐ”, dipl. ing. Antun Milović je krenuo znalački i energetično u rekonstrukciju i dogradnju proizvodnih pogona. Uzeti su prvi veći (namjenski) inozemni krediti. Za potrebe izrade kotlova Šoštanj IV i Plomin I izvršena je rekonstrukcija cjevkare nabavkom više novih strojeva svrstanih u “liniju industrijske proizvodnje”. Gledano zavarivački, to je značilo novi stroj za membransko zavarivanje cijevi, novi strojevi za pripremu ivica za zavarivanje, osposobljavanje i atestiranje stroja za el. otporno automatsko zavarivanje iskrenjem, brojna atestiranja, ali i rješavanje, do tada bolnog odžarivanja zavara na cijevnim zmijama uvođenjem lokalnog odžarivanja uz primjenu opreme Cooperheat (kasnije su izgrađenje odgovarajuće peći). Uskoro se prišlo i gradnji Teške hale za izradu procesne opreme, a tu je za projektante procesa i tehnologe svih struka bilo vraškog posla. Tu su ostvarenja postignuta vlastitim kadrovima i velikim dijelom vlastitim znanjem i umijećem.
Tvornica šinskih vozila lako je usvojila izradu motornih lokomotiva “Kenedijki”, kao i motornih vlakova, jer su znanja i podloge bile akumulirane godinama kroz mnoge parne i motorne lokomotive, vagone raznih tipova i suradnju s mnogim svjetskim poznatim proizvođačima.
U bivšoj Jugoslaviji osnovano je prvo poduzeće u mješovitom vlasništvu “Teddington – ĐĐ”, osnovano između ĐĐ i britanske tvrtke Teddington. Zbog visoke tehnologije izrade tankostijenih kompenzatora, moglo bi se reći da je tvornica značila “šlag na tortu” u sklopu cijelog “ĐĐ”.
Uspjesi Montaže “ĐĐ” su nadilazili tuzemne i regionalne okvire. Struktura i mnoštvo uspješnih radova ovog pogona, zabilježeni u pisanim, eterskim i video zapisima, sigurno bi bili vrijedni povijesni dokumenti o svjetskoj baštini tehničke kulture, a ravni ostvarenjima mnogostruko nagrađivanih djelatnosti raznih znanosti i duhovnosti. Nezaobilazno je spomenuti i uspjehe razvoja linija za proizvodnju prijenosnih posuda za tehničke plinove, automate za igre na sreću, kao i osnivanje nove tvornice poljoprivrednih strojeva.
5 – KAKO SE DTZ SNAŠAO U TOM UZLETU ?
Izvanredno! Radili smo punom parom. Našli smo svoj međuprostor, usavršavali se i obrazovali. Iz Industrijske škole “ĐĐ” su izašle tri generacije kvalificiranih (tri godine školovanih) zavarivača. Ti zavarivači su s godinu-dvije prakse postali nositelji zavarivanja po svjetskim gradlilištima. Ali spremali su se u Zagrebu i prvi diplomanti – dipl. ing. zavarivanja – za redovni studij usmjerenja zavarivanja.
Bilo je to doba kad smo na natjecanjima u zavarivanju u Regiji Osijek i Republici nizali najveće uspjehe. A onda smo na prvenstvu Jugoslavije 1974. godine u Novom Sadu ekipno prosto samljeli sve ostale u sve četiri takmičarske discipline. Te se godine naš izvanredni zavarivač i obiteljski čovjek Jozo Baričević vratio kao prvak u REL-u. Generalni direktor “ĐĐ” je za natjecatelje i naše organizatore priredio posebne počasti, a naš Jozo je stigao i do svog imenjaka, Josipa Broza Tita. Godine 1975. neka YU komisija je ukinula ekipno natjecanje. Mislimo da smo mi krivi. Tek poneke ekipe su nam bile do pasa, a većina nam nije bila ni do koljena. Pojedinačni plasmani su bile priče s više osnova.
6 – INDUSTRIJA “ĐĐ” GRADI NUKLEARKE
Izgradnjom Teške hale Industrijske opreme “ĐĐ” postali smo u svijetu priznata sila za izrade kapitalnih objekata. Počelo se sa Nuklearnom Elektranom Krško, ali je stigao i tzv. “ruski program”. Kroz NE Krško ulaze i novi normativi u radu stručnjaka “ĐĐ”. To su amreičke norme ATSM, ASME i dr. Engleski jezik i maerički biznis su zahtijevali nove kadrove, ali i prešaltavanje postojećih. Stalno se govori o Sistemu osiguranja kvalitete (SOK). Tu se kao glavni nositelj programa ističe naš nezaobilazni mr. Zvonko Lukačević, dipl. ing. Bio je vodeći u tadašnjoj državi, ali i prvi “Doctor of Science” koji je doktorirao s temom koja se bavila zavarenim nuklearnim posudama i sprečavanjem mogućih halvarija. Iako su nuklearke skupi i složeni objekti, jači stručni izazov su bile posude za tvornicu umjetnih gnojiva u Kutini. A to su odlično obavili svi zavarivački magovi Institua i PIPNA “ĐĐ”. Raznolikost materijala običnih čelika, nisko i visoko legiranih, te neželjenih legura, pa i titana, kao i složenost izvedbi, tražili su stotine proba kontrola i atesta, uz i verificiranu dokumentaciju firme Kellog Continental. Svi radovi su obavljeni uspješno i na sveopće zadovoljstvo.
Pri tome treba istaći da su veliki dio tereta nosili dipl. ing, zavarivanja: Vlado Orešković, Božo Despotović, Hrvoje Knežević, Ivan Bjelobrk, Ivan Adrović, Marijan Iljazović, koji su s Matom Sigurnjakom, Josipom Čabrajom i drugim agilnim kolegama napravili novi ogromni kvalitetni skok u sve pogone Industrije “ĐĐ”.
7 – PROMJENE U DTZ-U, SLAVONSKI BROD
Dinamika razvoja proizvodnje i pristizanje novih kadrova tražilo je i organizacijske promjene. Od 1980. godine uvodi se presdjedavanje i upravljanje Društvom s češćom izmjenom predsjednika i automatizmom, kako bi se dobilo na široj inicijativi i kvaliteti ideja za rad. Ojačale su podružnice po pogonima “ĐĐ”, ali se zadržala cjelovitost kroz svima poznat, priznat i koristan imidž koji se zvao Industrija “Đuro Đaković”.
Zadržalo se jedinstvo već opisanih društveno-stručnih aktivnosti, a pogonske podružnice su povećale, u suradnji s tehničkim rukovodstvom, kvalitetu i kvantitetu usavršavanja svojih stručnjaka i rada u pogonima.
8 – NOVI MOMENT RAZVOJA “ĐĐ”
Program izrade komponenata za nuklearne elektrane za bivši SSSR, kao i priprema i proizvodnja vojne tehnike (tenka), donose neke nove pristupe i specifičnosti za zavarivačke kadrove. Sustav osiguranja kvalitete je kao sustavna funkcija dobio punopravni i punovažni status. Uz mnogo truda i vremena vrlo uspješno je savladana i ta prepreka, iako je taj sustav značajno promijenio ulogu tehnologije zavarivanja. Izražajniji značaj su dobile pravne norme, koje su također uspješno apsolvirane.
U procesu osamostaljena Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu, kao sastavni dio Sveučilišta u Osijeku, u okvir proizvodnog strojarstva osnovana je i Katedra za tehnologiju zavarivanja koju je osnovao i vodio dr. sc. prof. Zvonko Lukačević, dipl. ing. To je izazvalo i niz promjena, naročito u Institutu “ĐĐ” iz kojeg je izuzet dio ljudi i opreme za potrebe fakulteta. Iako je “ĐĐ” u neku ruku osiromašen za najkvalitetnije kadrove i opremu, kasnija suradnja industrije i znanosti opravdala je takav postupak.
9 – DTZ SLAVONSKI BROD – DANAS I SUTRA
Unatoč teškoj ekonomskoj situciji u “ĐĐ” te ratnim zbivanjima u okruženju, naše Društvo nije prekidalo s radom. U to vrijeme vodeći ljudi u Društvu (I.Bjelobrk, V.Salopek, M.Iljazović, I.Žakić, I.Adrović, B.Despotović…) minimalizirali su sve aktivnosti, ali su održali Društvo u životu.
Proces privatizacije i sve veći interesi stranih tvrtki za naše najatraktivnije programe unutar “ĐĐ” trasirali su, i na određeni način usmjerili i naše Društvo ka ostvarenju nekoliko veoma važnih aktivnosti.
Tako je organiziran tranzicijski seminar za dodatnu iz zvanja specijalist za zavarivanje u europski inženjer ili tehnolog, a sve prema programima odobrenim od strane EWF-a. Izobrazbu su s respektabilnim prolazom od 100 % pohađala 22 naša stručnjaka iz područja zavarivanja.
Interesantno je napomenuti da su većinu predavanja na seminaru držali upravo naši polaznici (svojim kolegama), te da su neki od naših završenih EWE tog vremena i danas aktivni predavači na EWE seminaru koje organizira centralno HDTZ u Zagrebu. To je s naše strane bio veliki iskorak prema putu u Europu i velika potpora firmama iz kojih su bili polaznici i “ĐĐ” kao sustavu.
Niti jedna organizacija slična “ĐĐ” do danas nema toliki broj stručnog kadra iz područja zavarivanja.
Društvo je također u dva navrata organiziralo samostalnu posjetu Sajmu zavarivanja u Essenu koji se, sportskim riječnikom, može nazvati “olimpijada zavarivanja”.
Okrugli stol s tada vrlo aktualnim naslovom “Zavarljivost visokočvrsnih čelika” bio je samo uvod u vrlo uspješnu organizaciju, evo danas već 3- po redu međunarodnog znanstveno-stručnog savjetovanja iz područja zavarivanja i srodnih tehnologija. Društvo je samostalno uz podršku firmi iz okruženja, sponzora i donatora, te Grada i Županije, okupilo u našem gradu najpoznatije stručnjake iz zemlje i više od 10 zemalja svijeta gdje se uz stručne radove i popratnu izložbu opreme za zavarivanje prezentirao i veći dio proizodnih programa Holdinga “ĐĐ”-
Veliki broj članova Društva sudjelovao je na razne načine u organizaciji ovih impozantnih skupova, ali ipak treba istaknuti: dr. I.Samardžić, mr. V.Orešković, J.Pavić, B.Brechelmacher i dr.
Nakon 50 godina aktivnog i uspješnog rada Društva, prije svega na području tehnike zavarivanja, pokazuje se potreba da se našem profilu pridruže i druge tehnološke discipline kao bi smo možda pod nazivom proizvodne tehnologije dali još veću potporu domaćem gospodarstvu i ogarnizirali nova savjetovanja.
Ono što danas pruža naš grad Slavonski Brod kao centar studija strojarstva, ono što pruža “Đuro Đaković” kao veoma svestran i profilan gospodarstveni subjekt, te stručni kadar koji sve to može uspješno koordinirati, potencijal je koji daje nadu u budućnost.
* Napomena : autori teksta se ispričavaju svim članovima Društva koji su svojim radom doprinijeli njegovoj uspješnosti, a nisu spomenuti u ovom, prosto ograničenom tekstu.
Božo Depotović
Duško Novković
Vlado Orešković